Niko te ne pripremi za ovo.
Kada rodiš dijete, najčešće svi pričaju o prvim koracima, prvim riječima, prvim peticama, prvim simatijama. Instagram je pun urednih soba, složenih lunch boxeva i djece koja se smiju dok trče kroz park u usporenom snimku.
A niko ne priča o noćima kada sjediš na podu kupatila i pokušavaš da ubijediš svoje dijete da život ipak nije toliko strašno mjesto.
Niko ne priča o tome kako izgleda kad dijete od deset godina kaže: “ne mogu više“.
Niti ko priča kako je roditelju kad osjeti da njegovo dijete vodi rat u glavi koji on ne može da vidi.
I znaš šta je najgore?
Što društvo još uvijek mentalne poteškoće kod djece osmatra kao : “fazu“, “ramaženost“, “manjak discipline“, “previše telefona” ili “izmišljanje“.
A ne kao stvarnu bol.
A ta bol je stvarna. Prestrašno stvarna. I nije uvijek dramatična kao na filmu. Nekad češće izgleda ovako: dijete koje se više ne smije, dijete koje spava po cijeli dan, dijete koje ne želi u školu, dijete koja govori “dobro sam“, a nije dobro ni blizu, dijete koje počinje da se povlači iz života malo po malo, toliko tiho da to primjetiš tek kad ga skoro više nema.
I onda kreće ono što niko ne vidi.
Roditelj koji gugla simptome u tri ujutru, roditelj koji krištom plače u kuhinji, roditelj koji pokušava da bude psiholog, doktor, superheroj i bankomat u isto vrijeme. Roditelj koji se raspada, ali ne smije da se raspada jer dijete mora imati makar jednog stabilnog čovjeka u prostoriji.
I znaš šta je posebno brutalno?
Krivica.
Jer svaki roditelj uglavnom sebi postavi isto pitanje : “Jesam li ja kriv?“
Možda sam bio prestrog, možda sam bio previše blag, možda sam trebao ranije primjetiti, možda sam trebao više pričati, možda sam trebao manje vikati, možda sam trebao više grliti.
A istina je da mentalne poteškoće nisu uvijek nečija greška.Ali jesu nečija odgovornost.
I tu dolazimo do dijela gdje roditelj mora da bira: da li će slušati komšiluk ili svoje dijete?
Jer Balkan voli da kaže:
“Ma proći će“, “Ne izmišljaj“, “Mi smo imali gore pa nam ništa“, “Samo ga malo disciplinuj“.
A nekad tom djetetu zapravo ne treba disciplina, nego sigurnost. Ne treba mu kazna, nego osjećaj da nije samo.
Ne treba mu roditelj koji glumi savršenstvo, nego roditelj koji će sjesti pored njega i reći : “Ne razumijem sve što osjećaš, ali neću otići“.
Jer, to je ljubav.
Ne ona instagram ljubav, nego ona prava. Ružna. Umorna. Neispavana. Ljubav koja ide na preglede. Ljubav koja broji terapije. Ljubav koja uči o anksioznosti, depresiji, napadima panike, samopovređivanju i traumama iako nikad nije mislila da će morati.
I da budemo iskreni – roditelji ove djece često postaju sami. Jer ljudi vole “veselu” djecu. “Laku” djecu. Djecu koja ne prave probleme.
Ali kad dijete mentalno tone, svi se nekako sklone. I prijatelji. Rodbina. I sistem. Dok roditelj najčešće ostane između četiri zida pokušavajući da spasi i dijete i sebe.
Zato ovaj tekst nije pisan da nekoga sažalijeva. Baš naprotiv, želi da kaže VIDIMO VAS.
Vidimo majku koja ne spava od brige. Vidimo oca koji krije suze jer “muško mora biti jako“. Vidimo roditelje koji daju poslednji atom snage da dijete izdrži još jedan dan. Koji možda nikada neće dobiti medalju za to. Ali zaslužuju poštovanje veće od pola ljudi kojima danas aplaudiramo po internetu. Jer nije mala stvar držati nekoga u životu dok se bori sa sopstvenim mislima.
To je rat koji se ne vidi. Ali ostavlja ožiljke na cijeloj porodici.
I zato, ako si roditelj koji ovo trenutno živi – nemoj da te bude sramota da tražiš pomoć.
Jer nisi slab roditelj ako ti je teško. Slab je sistem koji Vas ostavlja same. A tvom djetetu možda neće trebati savršen roditelj. Možda će mu trebati neko ko neće odustati od njega kad postane komplikovano.
I vjeruj mi – to nekad spašava život.
//: ovdjesmozajedno
Leave a Reply