Kada pročitamo vijest da je muškarac pretukao partnerku, većina nas vrlo brzo donese zaključak. Nazivamo ga nasilnikom, monstrumom ili zlostavljačem i tu se naša priča završava. Ali, da li se tada zaista približimo odgovoru?
Ovaj tekst nije pokušaj da opravda nasilje. Nasilje nije opravdanje. Svako je odgovoran za svoje postupke i nijedna žrtva nije kriva za ono što joj se dogodilo. Ipak, postoji jedno pitanje koje kao društvo rijetko postavljamo. Ne pitamo: Kako nastaje čovjek koji vjeruje da je nasilje način da riješi problem?
Ako želimo manje nasilja u budućnosti, možda više ne smijemo čekati prvi udarac da bismo počeli postavljati prava pitanja.
Zato smo razgovarali sa psihologom, kriminologom i osobom koja je preživjela nasilje. Ne da bismo pronašli izgovore, već da bismo pokušali razumjeti kako nastaju obrasci koji, ako se na vrijeme ne prepoznaju, mogu uništiti više života.
O: Da li se nasilje uči ili se čovjek rađa s njim?
Psiholog: Ne rađamo se kao nasilnici. Ljudi se rađaju s različitim temperamentom, ali nasilje je prije svega obrazac ponašanja koji se uči. Dijete koje odrasta gledajući da se problemi rješavaju prijetnjom, udarcem ili ponižavanjem može usvojiti takav model kao “normalan”. To, naravno, ne znači da će svako dijete koje je svjedočilo nasilju postati nasilnik. Postoje zaštitni faktori – podrška druge odrasle osobe, razvijena empatija, obrazovanje i zdravi odnosi – koji mogu prekinuti taj ciklus.
O: Šta dijete vidi prije nego što prvi put udari nekoga?
Psiholog: Najčešće vidi da nasilje funkcioniše. Možda je gledalo roditelja koji viče, udara ili vrijeđa drugog roditelja, možda je samo bilo kažnjavano batinama ili je kroz vršnjačku grupu naučilo da se poštovanje stiče silom. Dijete ne kopira samo udarac – ono kopira uvjerenje da je nasilje legitimno sredstvo za ostvarivanje cilja.
O: Zašto neki ljudi osjećaju iskreno kajanje, ali ipak ponove nasilje?
Psiholog: Kajanje nije isto što i promjena. Mnogi nasilnici nakon incidenta zaista osjećaju stid, strah od posljedica ili grižu savjesti. Međutim, ako ne promijene način razmišljanja, obrasce kontrole emocija i uvjerenja o odnosima, u sličnoj situaciji ponovo posegnu za nasiljem. Promjena zahtijeva dugotrajan rad na sebi, preuzimanje odgovornosti i stručnu pomoć.
O: Zašto partnerke često povjeruju obećanju “Neću više”?
Psiholog: Zato što žele vjerovati osobi koju vole. Nakon nasilja često slijedi faza izvinjavanja, poklona, obećanja i nježnosti, što psiholozi nazivaju “medeni mjesec” u ciklusu nasilja. Žrtva tada vidi osobu u koju se nekada zaljubila i nada se da će upravo ta verzija partnera ostati. Osim toga, prisutni su strah, emocionalna vezanost, zajednička djeca, finansijska zavisnost i uvjerenje da se ljudi mogu promijeniti.
O: Šta je najveća zabluda koju društvo ima o nasilnicima?
Psiholog: Da nasilnik uvijek izgleda opasno. U stvarnosti mnogi nasilnici su prema okolini ljubazni, uspješni, društveni i omiljeni. Nasilje se najčešće događa iza zatvorenih vrata, zbog čega okolina često ne može ili ne želi povjerovati žrtvi. Još jedna velika zabluda jeste da nasilje nastaje zbog alkohola ili stresa. Alkohol može povećati intenzitet nasilja, ali nije njegov uzrok.
O: Šta mora postojati da bi se promjena zaista dogodila?
Psiholog: Prije svega, potpuno preuzimanje odgovornosti. Dok god osoba govori: “Udario sam jer me je isprovocirala”, promjena nije počela. Potrebna je motivacija za promjenom, stručni tretman, razvijanje emocionalne samokontrole, empatije i spremnost da se dugoročno mijenjaju obrasci ponašanja. Promjena je moguća, ali nije česta bez ozbiljnog rada.
O: Postoji li tišičan profil nasilnika?
Kriminolog: Ne postoji jedan profil. Nasilnici dolaze iz svih društvenih slojeva, svih nivoa obrazovanja i zanimanja. Ono što im je češće zajedničko jesu potreba za kontrolom, slaba tolerancija na frustraciju, opravdavanje nasilja i uvjerenje da imaju pravo upravljati ponašanjem druge osobe.
O: Da li većina počinilaca ima istoriju nasilja iz djetinjstva?
Kriminolog: Veliki broj ima iskustvo da su bili žrtve ili svjedoci nasilja, ali to nije pravilo. Takvo iskustvo povećava rizik, ali ne određuje sudbinu pojedinca. Mnogo ljudi koji su odrasli u nasilnim porodicama nikada ne postanu nasilnici.
O: Koliko često nasilje eskalira?
Kriminolog: Vrlo često. Nasilje rijetko ostaje na istom nivou. Ono obično počinje kontrolom, ljubomorom, izolacijom i verbalnim ponižavanjem, zatim prelazi na prijetnje, guranje, šamare i vremenom može prerasti u teško fizičko nasilje ili čak ubistvo. Upravo zato je rana reakcija izuzetno važna.
O: Koji su prvi znakovi da će verbalno nasilje postati fizičko?
Kriminolog: Najčešći znakovi su sve intenzivnije prijetnje, razbijanje predmeta, bacanje stvari, unošenje u lice, blokiranje izlaza iz prostorije, stezanje šake, kontrolisanje kretanja partnera i uvjerenje da partner nema pravo donositi odluke bez njegove dozvole. To su ozbiljni indikatori povećanog rizika.
O: Da li zatvor mijenja ljude? I u kom smislu?
Kriminolog: Zatvor može promijeniti čovjeka, ali ne nužno nabolje. Ako kazna nije praćena kvalitetnim psihološkim tretmanom, edukacijom i rehabilitacijom, postoji značajan rizik da će osoba po izlasku nastaviti iste obrasce ponašanja. Kazna sama po sebi ne uči empatiji niti razvija odgovornost.
O: Pta statistika u Brčkom govori?
Kriminolog: Zvanične statistike pokazuju da se slučajevi porodičnog nasilja redovno prijavljuju nadležnim institucijama svake godine, ali stručnjaci ističu da prijavljeni slučajevi predstavljaju samo dio stvarnog obima problema. Mnoge žrtve nasilje nikada ne prijave zbog straha, ekonomske zavisnosti, nepovjerenja u institucije ili osjećaja srama. Zbog toga broj prijavljenih slučajeva ne odražava nužno stvarnu učestalost nasilja u zajednici.
O: Šta porodice najčešće kriju?
Socijalni radnik: Najčešće kriju koliko nasilje traje. Kada porodica konačno potraži pomoć, često saznamo da nasilje nije počelo prije nekoliko dana nego traje godinama. Kriju i prijetnje, finansijsku kontrolu, seksualno nasilje i činjenicu da su djeca svjedoci svega.
O: Kada roditelji prvi put primjete problem?
Socijalni radnik: Obično mnogo ranije nego što priznaju sebi. Primijete promjene u ponašanju djeteta – povlačenje, agresivnost, strah, pad uspjeha u školi ili iznenadne izljeve bijesa – ali često vjeruju da je riječ o prolaznoj fazi.
O: Šta najčešće rade pogrešno?
Socijalni radnik: Najčešće pokušavaju problem riješiti unutar četiri zida. Nadaju se da će razgovor, upozorenje ili vrijeme riješiti nasilje, umjesto da potraže stručnu pomoć dok je problem još u ranoj fazi.
O: Zašto porodice često štite nasilnika?
Socijalni radnik: Zbog srama, osjećaja krivice, finansijske zavisnosti ili uvjerenja da će prijava “uništiti porodicu”. Neke porodice vjeruju da štite zajednicu, a zapravo produžavaju patnju žrtve.
O: Zašto djevojke ostaju?
Socijalni radnik: Ne ostaju zato što žele nasilje. Ostaju zbog straha, emocionalne vezanosti, nade da će se partner promijeniti, djece, finansijske nesigurnosti ili zato što su uvjerene da će biti još gore ako pokušaju otići. Odlazak je često najopasniji trenutak u nasilnoj vezi.
O: Koje rečenice Vam najčešće ostaju u glavi posle razgovora sa žrtvom?
Socijalni radnik: “Ja samo želim da prestane, ne želim da mu se nešto loše desi.”Ta rečenica pokazuje koliko su emocije žrtava složene. Većina njih ne želi osvetu, nego sigurnost i mir.
O: Kada ste prvi put osjetili da nešto nije u redu?
Žrtva: Nije to bio prvi udarac. Bilo je mnogo ranije. Kada sam počela paziti šta govorim da ga ne naljutim. Kada sam prestala izlaziti s prijateljima jer je uvijek nalazio razlog da se naljuti. Tada sam izgubila dio sebe, samo to tada nisam znala prepoznati.
O: Šta Vas je zadržalo?
Žrtva: Nada da će biti kao na početku. Vjerovala sam da prolazimo kroz težak period i da će se promijeniti. Kasnije me zadržao strah – od njegove reakcije, od osude ljudi i od pitanja kako ću sama nastaviti život.
O: Da li ste vjerovali njegovim obećanjima?
Žrtva: Jesam. Svaki put sam željela vjerovati. Nakon svakog nasilja bio je nježan, plakao je, izvinjavao se i govorio da se nikada više neće ponoviti. Danas znam da riječi bez promjene ponašanja ne znače ništa.
O: Ko Vam je prvi povjerovao?
Žrtva: Prijateljica. Nije me pitala zašto nisam otišla ranije. Samo me je saslušala i rekla: “Vjerujem ti.” To mi je tada značilo više nego što mogu opisati.
O: Šta Vas ljudi nikada nisu razumjeli?
Žrtva: Da nije dovoljno reći: “Samo otiđi.” Da je odlazak proces, a ne jedan trenutak. Kada mjesecima ili godinama živite u strahu i kontroli, više ne razmišljate kao osoba koja je slobodna.
O: Šta biste danas rekli sebi od prije pet godina?
Žrtva: Rekla bih: “Nisi ti kriva. Ljubav ne boli, ne plaši i ne ponižava. Ne čekaj da bude gore da bi sebi povjerovala. Traži pomoć ranije, jer zaslužuješ život u kojem se nećeš bojati vlastitog doma.”
Leave a Reply